Jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u Europsku uniju bio je i restrukturiranje brodogradilišnog sektora. Brodogradilišta imaju velikih problema s poslovanjem još od prije rata, a prva sanacija je provedena odmah nakon prelaska na tržišno gospodarstvo, na samom početku 1991. godine.
Vlada je uz plan restrukturiranja obećala i kako će nakon provedenog restrukturiranja brodogradilišta pozitivno poslovati uz nove strateške partnere, no danas je sve jasnije kako su to bila sama obećanja. Brodogradilišta se financiraju dobrim dijelom iz državnih potpora, ne drže se planova restrukturiranja, a novonastali problem Uljanika po svom obimu može ugroziti i hrvatski javni dug.
Crna knjiga je već ranije pisala o izvješću Državne revizije o radu Ministarstva gospodarstva za 2016. godinu. Iz tog izvješća je vidljivo kako se stotine milijuna kuna godišnje troši za održavanje na životu velikih brodogradilišta i željezničkog sustava.
Izvješće Države revizije je tada pokazalo dosta porazne rezultate. Tako je Ministarstvo gospodarstva samo u 2016. godini potrošilo na restrukturiranje dva brodogradilišta 312.632.263,00 kn. Poseban problem je i što prema izvještaju izvršitelja usluge nadzora namjenskog korištenja subvencije, brodogradilište u Splitu primljenu subvenciju ne koristi namjenski! Problem predstavlja i to što novi vlasnik ne ostvaruje unos vlastitog doprinosa troškovima restrukturiranja u iznosu i po namjenama predviđenim Programom restrukturiranja i Smjernicama EK te nema dovoljnu zaposlenost kapaciteta s poslovima za koje je osigurana financijska konstrukcija. Samim time je i veliko restrukturiranje hrvatske brodogradnje dovedeno u pitanje, kao što se i vidi u drugom slučaju Uljanika.
Samo za troškove restrukturiranja Hrvatska je do kraja 2016. godine isplatila brodogradilištima 2.508.056.877,00 kn kuna. No ni to nije bilo dovoljno, pa je sasvim neizvjesno kako će poslovati hrvatska brodogradilišta narednih godina bez financijskih potpora.
Uljanik je postao prava ‘rupa bez dna’
Najveći problem pojavio se u pulskom Uljaniku. Otkriveno je kako je Uljanik u pet godina iskoristio potpore za brodogradilište 3. maj, pa je tako od svoje riječke podružnice uzeo 850 milijuna kuna državne potpore, a potom još od njih uzeo pozajmicu od 523 milijuna kuna, koje sada nije u stanju vratiti. 3. maj je prije toga prošao proces ozdravljanja financija, a sad je i to brodogradilište pred krahom.
Novi plan restrukturiranja kojeg je izradila uprava Uljanika d.d. kojeg će Vlada, po svemu sudeći prihvatiti, predviđa nove ogromne troškove za porezne obveznike. Tako bi država trebala platiti 350 milijuna eura dugova odmah, što iznosi gotovo cijeli rast prihoda državnog proračuna. Puno je opasnija činjenica da državna jamstva u Uljaniku iznose čak 560 milijuna eura, što bi značilo veliki udar za hrvatske financije. Jedina nada za novce poreznih obveznika je u tome što bi ga Europska komisija mogla odbiti.
Zanimljivo se i prisjetiti koliko su porezni obveznici zadnjih 30 godina platili sanaciju brodogradilišta. Tako je prije dvije godine Ante Bajo sa suradnicima iz Instituta za javne financije izračunao kako je do 2017. godine sanacija od samostalnosti koštala oko 30 milijardi kuna.
Izvor: Institut za javne financije
Prva sanacija brodogradilišta, kako se navodi u analizi Instituta za javne financije koštala je 3,3 milijarde kuna. Sanacija se odvijala u razdoblju od 1999. do 2001. godine, a država je tada otpisala svoja potraživanja prema brodogradilištima i djelomično ih zamijenila za udio u vlasničkoj strukturi. U toj fazi sanirana su brodogradilišta Kraljevica, Uljanik, 3. maj, Brodosplit i Brodotrogir.
Najviše je državnog novca utrošeno na sanaciju Brodosplita – oko 11 milijardi kuna, a slijede 3. maj (8,5 milijardi kuna), Uljanik (4,4 milijarde kuna), Brodotrogir (4,3 milijarde kuna) i Kraljevica (1,9 milijardi kuna).
Zajedno s novim planiranim iznosom od 2,6 milijarde kuna, ukupna sanacija Uljanika samo u zadnjim desetljećima iznosila bi 7 milijardi kuna.
Kommentare