Prošli tjedan je veliku pozornost izazvala informacija iz Bjelovara o tome da se od 49 radno sposobnih korisnika socijalne pomoći na radove odazvala samo njih četvorica.
U Bjelovaru tako socijalnu pomoć prima oko 200 osoba, a više od njih polovice je radno sposobno. Gradonačelnik je uveo novu politiku koja bi se sastojala od toga da radno sposobni Bjelovarčani koji primaju socijalne naknade moraju odraditi barem 30 do 90 sati mjesečno na održavanju zelenih površina.
No, odaziv je bio katastrofalno loš što će sigurno dovesti i do određenih konzekvenci.
“Situacija je poražavajuća. Imamo 200 korisnika zajamčene minimalne naknade koje zovemo u grupama od pedesetak. Ovo je bila prva grupa. Desetak ih se uopće nije javilo, dvadesetak ih je donijelo liječničku dokumentaciju koju ćemo proslijediti Centru za socijalnu skrb, pa neka oni dalje vještače, a samo ih je sedmero došlo na osposobljavanje prije početka rada, a na poslu se na kraju pojavilo samo njih četvero”, rekao je gradonačelnik Dario Hrebak o sramotno malom odazivu.
Ovaj Hrebakov potez izazvao je simpatije u dijelu javnosti, ali izazvao je dijelom i osude. Hrebak je također izjavio kako grad Bjelovar daje nekoliko milijuna kuna godišnje na socijalne naknade, pa bi bilo dobro da se i tu uvede nekakav red. No, zanimljiva je također njegova izjava kako je odaziv na javne radove koje organizira država zajedno s lokalnim zajednicama bio nešto veći.
Javni radovi postali masovniji, iako je nezaposlenost pala
Javni radovi organizirani od strane države su slični i onome što je Bjelovar pokušao provesti. Tako se na javnim radovima održavaju nerazvrstane ceste, krči se samoniklo grmlje i šiblje, uklanja i odvozi granje, radi se na uređenju kanala, čiste se cestovni jarci. Poseban dio spada i na održavanje poljskih putova kroz pomoć pri izradi protupožarnih prosjeka i putova, čišćenju i održavanju rubnih područja uz javne prometnice i željezničke pruge itd.
Država financira 100% troška minimalne bruto plaće u iznosu od 4.031,45 kn za dio radnika, odnosno, 50% troška minimalne bruto plaće u iznosu od 2.015,73 kn za ostali dio radnika. Radi se uglavnom između šest i devet mjeseci, a moguće i određene produljenje rada. HZZ također plaća prijevoz (kunu po kilometru udaljenosti), ali sudionicima javnih radova se prošli Božić isplatila i božićnica u iznosu od 1.250 kuna, kao i određene naknade za djecu. Navedeni iznosi su samo san za velik broj ljudi u privatnom sektoru, pogotovo na niskokvalificiranim poslovima.
Ukupan iznos koji će se potrošiti za javne radove iznosi otprilike nešto više od 90 milijuna kuna u par godina trajanja programa. Ono, što je sporno u cijeloj priči je to što su se iznosi za javne radove u rashodima HZZ-a povećali iako je broj nezaposlenih znatno manji nego u vrijeme počinjanja programa. Javni radovi se po pravilu provode za dugotrajno nezaposlene i nekvalificirane osobe u situacijama iznimno velike nezaposlenosti. No određena istraživanja pokazuju kako se u Hrvatskoj na javnim radovima zapošljavaju i osobe koje nisu dugotrajne nezaposlene, ali i one koje imaju stručnu srednju spremu. Sve veći je broj i mladih osoba. Također velik broj istraživanja pokazuje kako su javni radovi najmanje isplativi ako se gleda odnos uloženih novaca i uključivanja u tržište rada nezaposlenih osoba.
HZZ potiče ljude na javne radove umjesto na dodatno osposobljavanje
Zanimljivo je također kako je mjera javnih radova jedna od najmasovnijih od svih aktivnih mjera zapošljavanja koje provodi HZZ. Tako je na kraju svibnja 2018. godine na javnim radovima bilo uključeno 6.194 osoba, što je više nego onih koji su uključeni u potpore za samozapošljavanje, obrazovanje nezaposlenih, osposobljavanje na radnom mjestu itd. Umjesto da radnike potiče da se prekvalificiraju, dodatno osposobljavaju na radnom mjestu ili da se usude otvoriti vlastitu tvrtku HZZ uglavnom potiče na zapošljavanje od šest mjeseci na radovima održavanja zelenih površina i sličnim poslovima koji u manjoj mjeri jamče zaposlenost nakon kraja programa.
Izvor: HZZ
Na kraju, postavlja se i pitanje potrebe angažiranja tako velikog broja radnika na navedenim poslovima. Tako je Grad Split tražio čak 320 radnika za javne radove, a Šibenik čak 145 radnika na javnim radovima. Sve to zapošljavanje izgleda kao i zapošljavanje u socijalizmu, gdje je gotovo uvijek broj zaposlenih bio znatno veći od potrebnog za efikasno obavljanje poslova.
Comments