Početkom 2000-ih pa sve do početka gospodarske krize krajem tog desetljeća poslovne zone su uz gradnju autocesta i skupih infrastrukturnih projekata poput dvorana bile dio ‘hrvatskog gospodarskog recepta’.
Gradnja poslovnih zona je bila predviđena praktički u svakoj općini. Neke veće općine su planirale gradnju i više zona. Zone su bile predviđene za jačanje proizvodnje prvenstveno. Trebale su osigurati i ostanak ljudi u ruralnim dijelovima Hrvatske, a zajedno s novosagrađenom autocestom trebali su sinergijski djelovati na lokalnu ekonomiju. Iako je autocesta davno prošla kroz Liku i Dalmaciju, poslovne zone osim rijetkih primjera se i nisu baš iskazale po svojoj uspješnosti.
Već i prije samog početka krize, počelo se glasno govoriti o svrhi masovne gradnje poslovnih zona. Nakon što je kriza “načela” hrvatsko gospodarstvo otkrili su se razmjeri neuspješnosti “hrvatskog gospodarskog čuda”.
Nakon nekoliko godina Državna revizija je došla do poraznih podataka ulaganja u zone. Tako je ukupno od 2004. do kraja 2013. u poduzetničke zone uloženo 2,03 milijarde kuna. Izravno je iz državnog proračuna putem ministarstava uloženo 823 milijuna. Preostalih je 1,21 milijarde kuna procijenjena vrijednost darovanih nekretnina za zone. Problem je predstavljalo je što zone stavljene u funkciju nisu ispunile zacrtane ciljeve. Pogotovo cilj da 80 posto poduzetnika koji posluju u njima bude iz proizvodnog sektora.
Većina zona nije aktivna
Danas je u Hrvatskoj slična situacija, od ukupno 1300 zona, aktivno je njih 450. Velik broj aktivnih nema do kraja popunjene kapacitete.
Često se radi i o primjerima nerazumnog visokog trošenja novca. Pogotovo jer se velik broj zona nalazi u siromašnijim dijelovima zemlje.
Tako je naprimjer u gospodarsku zonu Kukuzovac u Sinju svih ovih godina uloženo 70 milijuna kuna. Ta zona nikad nije u potpunosti profunkcionirala. Zanimljiv je i podatak kojeg Slobodna Dalmacija iznosi o nezaposlenosti. U vrijeme investicija u zonu broj nezaposlenih u samom Sinju porastao je dvostruko!
O kakvim se razmjerima radi, govori činjenica da je po metru četvornome neto površine Grad Sinj u komunalno opremanje uložio 167 kuna. Poslije je prodavao parcele po cijeni od 30-40 kuna po četvornom metru, što je višestruko manje od uloženog.
Postoje i drugi primjeri iz Dalmatinske zagore, pogotovo iz mjesta koji uz Slavoniju prednjače po odlasku radnog stanovništva u zapadne zemlje poput Imotskoga. Tako su i u ovom mjestu potrošeni deseci milijuna kuna na zonu koja još nije profunkcionirala. Ni danas nije poznato kad će u potpunosti profunkcionirati jer je za potpuno opremanje potrebno i više od 20 milijuna kuna, pisale su Imotske novine.
Comments