Zadnjih mjesec dana sve je u Hrvatskoj bilo u znaku nogometa i Vatrenih. Iako su ispraćeni na prvenstvo bez pretjerane euforije, a neki su im predviđali i da će se vratiti kući nakon prvog kruga, uspjeli su šokirati cijeli svijet. Osvojeno srebro je za promociju Hrvatske, sudeći po analizama medijskih objava po cijelom svijetu, učinilo više u samo tjedan dana nego što naprave sve plaćene turističke promocije svih ovih godina.
Nogometaši su očekivano i opravdani postali heroji, a strani mediji se pitaju kako je moguće da je zemlja bez stadiona i dobre infrastrukture, koja ni ekonomski najbolje ne stoji, dala velik broj igrača koji nose glavne uloge u svjetskim klubovima.
Očekivano i političari su htjeli odmah ugrabiti dio slave, pa su krenule najave o gradnji nacionalnog stadiona koji bi bio sagrađen u čast Vatrenih. Iako stadioni nemaju veze s rezultatima klubova, a pogotovo nacionalnih reprezentacija, gradnja stadiona se sve učestalije spominje. Neki od političara su komentirali kako bi bilo isplativije ulagati u rad s djecom i omladinske pogone, kao i trening centre po cijeloj Hrvatskoj, ali se čine kao usamljeni glasovi.
Stadioni nemaju veze s uspjesima reprezentacije
Što se tiče kapaciteta za gledatelje, u Europi veće stadione od hrvatskih gradova imaju i Irci, Grci, Velšani, Ukrajinci, Azeri, Škoti, Poljaci, Austrijanci, Rumunji, Srbi, Bugari, Gruzijci, Armenci, Bjelorusi i drugi. Sve te nabrojane nacije osim Grka zadnjih desetak, pa i više godina ne mogu se uspoređivati s uspjesima hrvatske reprezentacije.
Gradnja stadiona bi se isplatila jedino kad bi se na njemu igrale utakmice Lige prvaka i utakmice domaće lige koje bi svaki tjedan imale solidnu popunjenost. S obzirom na to da hrvatski klubovi ne igraju redovno u Ligi prvaka, a ulazak u Europsku ligu se čini kao premija te da je činjenica kako je osim u Splitu i djelomično Rijeci posjećenost domaćih utakmica izuzetno mala, pitanje je za koga bi se gradio taj stadion? Vatreni bi na stadionu po godini igrali nekoliko utakmica, od toga bi jedna ili dvije sigurno bilo manje atraktivne utakmice pa bi se stadion gradio za dvije ili tri utakmice godišnje.
Jedan od razloga koji se često spominje je i organizacija velikih događaja poput organiziranja utakmica finala Lige prvaka ili utakmica Europskog prvenstva. No, tu se radi još o manje utakmica pa je nelogično uložiti stotinjak milijuna eura za gradnju stadiona koji bi služio za jednu priliku. U Hrvatskoj se također rijetko organiziraju koncerti na stadionima, pa se ni tu ne bi mogli pokriti financijski. Ako bi se i gradio stadion, onda bi ga trebao financirati HNS koji već sad od uspjeha reprezentacija zaradio oko 15 milijuna dolara, a imat će povećanje prihoda od novog natjecanja Lige nacija. Eventualnu subvenciju bi mogli dati i UEFA i FIFA, no ne i hrvatski porezni obveznici, pogotovo ne zbog loših iskustva iz prošlosti.
Rukometne dvorane su opomena za budućnost
Primjer gradnje sportskih dvorana za Svjetsko rukometno prvenstvo dovoljno opominje za budućnost. Dvorane su se gradile bez dobre financijske konstrukcije, koncerti se održavaju nekoliko puta godišnje, a gotovo nikad nisu pune osim rukometne Lige prvaka. Tvrtka koja se bavi splitskom Spaladium arenom je čak i u stečaju, što dovoljno govori o isplativosti gradnje. Napominjemo kako hrvatski građani još plaćaju troškove gradnje tih dvorana, a u Splitu i dalje gradskom proračunu prijeti “mač nad glavom” eventualnih arbitraža i tužbi.
Državna revizija je prije dvije godine otkrila kako su troškovi gradnje i održavanja dvorana koštali ukupno više od 1,7 milijardi kuna. Revizija je također zaključila kako su troškovi gradnje probili sve planove, a na tri dvorane radovi nisu izvršeni do samog kraja. Također je postojao i problem kod transparentnosti poslovanja i akumuliranja gubitaka koji se gomilaju godinama.
Dodatan i ključan argument u protivljenju novim ulaganjima je i sam primjer ulaganja u maksimirski stadion. Njega se počelo obnavljati još 90-ih godina prošlog stoljeća, a do sada je po procjenama uloženo više od 800 milijuna kuna.
Rekonstrukcija Maksimira skuplja od većine novih stadiona
Megalomanski plan gradnje maksimirskog stadiona predviđao je stadion sa 65 tisuća sjedećih mjesta.
Prvo je bilo predviđeno da će se gradnja dovršiti do sredine 2000. godine. Na samom početku radova su na istočnu i južnu tribinu postavljena sjedala, a godinu dana srušena je sjeverna tribina. Nakon toga je zaključeno kako bi i južnu tribinu trebalo srušiti, pa su zaustavljeni na radovi na stadionu.
Novi gradonačelnik Zagreba Milan Bandić u svibnju 2001. godine daje obećanje kako će se do kraja godine stadion izgraditi za cijenu od 15 do 20 milijuna DEM.
Na kraju predviđenog roka Bandić je rekao kako je novi rok srpanj 2003. godine. Svakih pola godine iza toga Bandić je obećavao kraj gradnje, da bi tako i u prosincu 2006. godine obećao kraj gradnje 2008. godine.
U međuvremenu je u proračunu Grada Zagreba za 2005. planirano 66 milijuna kuna za nastavak radova u Maksimiru.
“Maksimirski stadion obnovit ćemo do 2015. Krov stadiona će se financirati putem međunarodnog natječaja. Južna i istočna tribina također će na natječaj, a rebalansom proračuna u 2014. osigurat će se sredstva iz proračuna za sjevernu i zapadnu tribinu”, rekao je zagrebački gradonačelnik u prosincu 2013. godine.
Prije dvije godine raspisan je i natječaj za dovršavanje Maksimira, a ukupna cijena koja bi se trebala potrošiti do kraja gradnje iznosi otprilike oko 280 milijuna kuna.
Zašto se biraju skuplja rješenja za gradnju?
Bilo je prijedloga i gradnje stadiona na Kajzerici za 15 tisuća gledatelja. U listopadu 2006. raspisan je međunarodni javni natječaj na kojem je odabrana ponuda AlpineBau teška 4,9 milijardi kuna, koje bi Grad Zagreb trebao isplatiti investitorima tijekom 24 godine.
Tek se nakon šest godina srećom odustalo od projekta, jer bi taj stadion po cijeni gradnje srušio i Maksimir.
No upravo je zadnjih dana zagrebački gradonačelnik ponudio gradnju ‘Plavog vulkana’ na Kajzerici koji bi imao otprilike oko 35 tisuća sjedalica, koštao bi oko 120 milijuna eura, a 70% troškova snosio bi Grad Zagreb. Za usporedbu turski Antalyja Stadium s oko 32 tisuće mjesta izgrađen je 2015. godine a koštao je oko 35 milijuna eura. Stadion u turskom Eskisehiru kapaciteta oko 34 tisuća ljudi koštao je otprilike oko 35 milijuna eura, a u turskom Samsunu stadion od nešto manje od 35 tisuća ljudi koštao je otprilike nešto više od 35 milijuna eura.
Nijemci, Austrijanci i Mađari također imaju niz primjera jeftine gradnje stadiona, pa je stoga nejasno zbog čega bi se Hrvatska trebala odlučiti na gradnju stadiona koji bi koštao skoro tri puta više od konkurencije.
Opmerkingen