Udruga poreznih obveznika Lipa smatra da Vlada ne može sakriti odgovornost nadležnih ministara za skandalozno uništavanje državne imovine u Uljaniku.

Država, naime, u Uljaniku trenutačno sudjeluje s 25,5 posto suvlasništva i to preko Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Kapitalnog fonda, koji je dio HZMO-a, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te Fonda za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva Nuklearne elektrane Krško.

Ova bizarna struktura državnih ulagača sama po sebi govori o čudnoj logici „investiranja“ u prethodnim fazama privatizacije i restrukturiranja pulskog škvera. Ta bizarnost, međutim, ne umanjuje odgovornost ministara Vlade za poslovanje Uljanika budući da se radi o velikoj imovini te, posebice, ogromnom riziku kojem je država izložena kroz garancije koje je tako olako davala, očigledno ne propitujući poslovni model i profitabilnost kompanije.

Sad smo došli u situaciju u kojoj se pred državom nalazi tzv. Sofijin izbor – Vlada mora izabrati između dvije katastrofalne opcije: likvidaciju Uljanika i 3. Maja za koje očito ne postoji ozbiljan „strateški partner“ tj., interes na tržištu, te pritom žrtvovati državni proračun zbog jamstava koja dolaze na naplatu te tako teško oštetiti porezne obveznike.

Ili, po ne znamo koji puta, sanirati i „restrukturirati“ tog mastodonta koji funkcionira kao kakav socijalistički kombinat čija svrha očito nije proizvoditi profit već održati radna mjesta i tako osigurati izborne poene lokalnim političkim moćnicima, pod uvjetom da se i EK s time složi. I pritom također teško oštetiti porezne obveznike.

Kako god pogledamo, državni proračun i porezni obveznici bit će oštećeni za nekoliko milijardi kuna. Udruga Lipa smatra da je Vlada javnosti dužna odgovoriti na pitanje: Kako je moguće da nadležni ministri i njihovi timovi tako rizičnu, dapače – opasnu situaciju, strogo ne nadziru putem vlasničkih mehanizama kao i ovlaštenja koja imaju kroz državne institucije? Kako je moguće da uprava kompanije ugovara brodove sa po 100 milijuna kuna gubitka a da to nitko ne primijeti? I da to saznamo tek kad više nema spasa?

Isto tako, otvoreno je pitanje možebitne kaznene odgovornosti u Uljaniku, koje Vlada nije do sada pokrenula. Je li moguće da je u „nestanku“ skoro dvije milijarde kuna vrijednosti iz brodogradilišta bilo i „prljave igre“, dakle ne samo nesposobnosti, neodgovornost i nezapamćenog javašluka, nego i kriminalne namjere? Kako to Vlada i javnost mogu znati, ako u Uljanik ne uđu policija i državno tužilaštvo, i ne provedu istragu? Podsjetimo, prije nekoliko godina, protiv tadašnjeg predsjednika uprave HEP-a podignuta je optužnica zbog prodaje struje partnerima ispod cijene, čime je ta kompanija oštećena za milijune kuna. Kakva je razlika između takvog ponašanja, i ugovaranja brodova ispod cijene, čime je nanesena šteta brodogradilištu, i to ne par milijuna, nego par milijardi kuna?

Nadalje, nakon vijesti da je radnicima Uljanika isplaćena plaća za srpanj preko Hrvatske poštanske banke, koja posluje na tržištu i u čijoj vlasničkoj strukturi postoje i privatni investitori (iako država ima većinski paket), postavlja se pitanje mogu li tako i drugi zaposlenici privatnih tvrtki prosvjedima iznuditi plaću i kakva se poruka javnosti time šalje? Je li HPB tržišno orijentirana financijska institucija ili još jedan instrument za prikriveno kupovanje glasova novcem poreznih obveznika, a u ovom slučaju, i privatnih ulagača?

Udruga poreznih obveznika Lipa smatra da je ovaj primjer, u moru sličnih, više nego jasna poruka da država nije dobar gospodar i da je krajnje vrijeme da se državni portfelj vlasništva i suvlasništva u kompanijama koje posluju na tržištu drastično reducira. I to transparentnom prodajom, oglašenom u uglednim međunarodnim financijskim časopisima kao što je Financial Times, te izbjegavanjem „strateških partnera“ umreženih s lokalnim političarima.

Na taj bi se način barem dijelom povratila imovina izgubljenima u decenijama amaterskog lutanja i pogodovanja opskurnim interesima.